Poslednjih meseci, retorika između Moskve i evropskih prestonica poprimila je ton koji podseća na najmračnije dane Hladnog rata. Ovog puta, u centru pažnje nije samo razmeštanje postojećeg arsenala, već tvrdnja Rusije da Evropa tiho korača ka stvaranju novih, nezavisnih nuklearnih kapaciteta. Dok Moskva prstom upire u Berlin, London i Pariz, postavlja se pitanje: da li je reč o ruskoj propagandi namenjenoj zastrašivanju, ili se strateška arhitektura Starog kontinenta zaista iz temelja menja? Berlin pod lupom: Može li Nemačka napraviti bombu? Najupečatljivija tvrdnja iz Kremlja odnosi se na Nemačku. Ruski zvaničnici su sugerisali da Berlin poseduje tehničko znanje i resurse da razvije nuklearnu bombu u ekstremno kratkom vremenskom roku. Iako Nemačka decenijama uživa zaštitu američkog “nuklearnog kišobrana” i striktno se pridržava međunarodnih ugovora o neširenju, ruska strana koristi strah od “nemačkog militarizma” kao diplomatsko oružje. Istina je da je Nemačka tehnološki gigant. Analitičari često pominju termin “država na pragu” – zemlja koja ima sve sastojke, ali odbija da skuva jelo. Međutim, unutar same Nemačke, nakon ruske invazije na Ukrajinu, prvi put se u javnom prostoru stidljivo pojavila debata o tome da li je američka zaštita večna, naročito u svetlu potencijalnih promena u Beloj kući. Ipak, zvanični Berlin ostaje čvrsto pri stavu da je nuklearno naoružavanje crvena linija koju neće preći. Osovinia London-Pariz: Evropska nuklearna autonomija? Druga tačka ruskih optužbi tiče se produbljivanja saradnje između Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. Moskva tvrdi da koordinacija ove dve sile prevazilazi okvire NATO-a i sugeriše formiranje nezavisne evropske nuklearne strategije. Francuska, kao jedina članica EU sa sopstvenim arsenalom, pod predsednikom Makronom više puta je pozvala na “stratešku autonomiju” Evrope. London, s druge strane, modernizuje svoj sistem “Trident”. Rusija ove poteze tumači kao pokušaj Zapada da opkoli njene granice novim slojevima nuklearnog odvraćanja koji bi bili manje zavisni od odluka Vašingtona. Reakcije i realnost na terenu Zvaničnici u Briselu i ključnim evropskim prestonicama ove tvrdnje odbacuju kao “dezinformacije i pokušaj destabilizacije”. Evropska unija, kao entitet, nema mandat za posedovanje nuklearnog oružja, a većina država članica smatra da bi bilo kakva trka u naoružanju unutar Evrope bila kontraproduktivna i opasna. Međutim, nemoguće je ignorisati promenu atmosfere. Strah od širenja sukoba primorao je Evropu da preispita svoju bezbednost. Dok Rusija koristi ove tvrdnje da opravda sopstveno gomilanje naoružanja i razmeštanje taktičkog nuklearnog oružja u Belorusiji, Evropa se nalazi u procepu između očuvanja mira i potrebe za jačim odvraćanjem. Zaključak: Nova era nesigurnosti Bez obzira na to koliko su ruske tvrdnje o “nemačkoj bombi” preuveličane, one pogađaju bolnu tačku: krhkost trenutnog međunarodnog poretka. Debata o nuklearnoj budućnosti Evrope više nije samo teorijska vežba za akademike; ona je postala deo svakodnevne geopolitičke borbe. Dok svet posmatra, jedno je sigurno – poverenje između Istoka i Zapada je na najnižoj tački u poslednjih nekoliko decenija, a tamo gde nema poverenja, nuklearne teme postaju najmoćnije oruđe u diplomatskom arsenalu. Post navigation Između retorike i topovnjača: Zašto je britanska mornarica ostala na distanci? Inicijativa za nezaborav: Da li će 10. april postati Dan sećanja na genocid nad Srbima u NDH?