Strukture moći u 21. stoljeću prolaze kroz najradikalniju transformaciju od kraja Hladnog rata, prelazeći s unipolarne dominacije na kompleksnu, rascjepkanu arhitekturu.

Ključne promjene uključuju:

Civilno društvo kao korektiv: Uprkos pritisku autokratskih režima, mreže civilnog društva i transnacionalni pokreti (npr. za klimatsku pravdu) postaju „meka moć“ koja može delegitimizirati službene državne odluke na globalnoj sceni.

Uspon „Srednjih sila“: Države poput Brazila, Turske, Indije i Saudijske Arabije više ne biraju strane, već provode „stratešku autonomiju“. One postaju ključni akteri koji diktiraju uslove u energetici, trgovini i regionalnoj sigurnosti, što potvrđuju analize Instituta za međunarodnu politiku i privredu.

Geopolitika tehnologije: Moć se više ne mjeri samo brojem tenkova, već kontrolom nad poluvodičimaAI algoritmima i podmorskim kablovima. Tehnološki giganti (Big Tech) postaju kvazi-državni akteri koji direktno utiču na nacionalnu sigurnost i političke procese.

Institucionalni zastoj i „Mini-lateralizam“: Tradicionalni sistemi poput UN-a često su paralizirani vetom velikih sila. Kao odgovor, nastaju uže, efikasnije grupe poput BRICS+AUKUS ili Quad, koje redefiniraju globalno upravljanje mimo univerzalnih institucija.

Militatizacija ekonomije: Trgovina se koristi kao oružje. Koncepti poput „friend-shoring“ (trgovina samo s prijateljskim zemljama) zamjenjuju neoliberalnu globalizaciju, stvarajući nove blokove moći zasnovane na ideološkoj i sigurnosnoj usklađenosti.

Avatar photo

By Admin

Leave a Reply