Sveti Sava (po rođenju Rastko Nemanjić) je jedna od najvećih ličnosti srpske istorije, kulture i duhovnosti. Rođen je oko 1174–1175. godine (najčešće se navodi 1174. ili 1175.) u Rasu (današnja okolina Novog Pazara), kao najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje i njegove supruge Ane (ćerke vizantijskog cara Romana). Umro je 14. januara 1235. ili 1236. godine (po gregorijanskom kalendaru 27. januar) u bugarskom gradu Trnovu (današnje Veliko Trnovo), gde je i sahranjen. Srpska pravoslavna crkva ga slavi kao svetitelja 27. januara (po julijanskom kalendaru 14. januara), a on je poznat kao prosvetitelj, osnivač autokefalne Srpske pravoslavne crkve, književnik, diplomata, zakonodavac i monah. Sveti Sava je sin osnivača dinastije Nemanjića, brat kraljeva Vukana i Stefana Prvovenčanog, i ključna figura u stvaranju samostalne srpske državne i crkvene organizacije u 13. veku. Mladost i beg na Svetu Goru (1174/1175 – 1192) Rastko je od detinjstva pokazivao duboku religioznost – voleo je crkvene službe, ikone i molitvu. Kao najmlađi sin dobio je na upravu oblast Zahumlja (Hum, današnja Hercegovina) sa sedištem u Stonu (1190–1192). Međutim, svetovni život ga nije privlačio. Sa samo 17–18 godina (1192) tajno napušta dvor i beži na Svetu Goru sa ruskim monahom koga je upoznao. Prvo se zamonašio u ruskom manastiru Sveti Pantelejmon (Rusik), gde je dobio monaško ime Sava (po Svetom Savi Osvećenom, velikom palestinskom monahu iz 5–6. veka). Zatim prelazi u grčki manastir Vatoped, gde se posvećuje asketskom životu, učenju i prepisivanju knjiga. Osnivanje Hilandara i dolazak oca (1196–1199) Godine 1196. njegov otac Stefan Nemanja abdicira u korist Stefana Prvovenčanog, zamonašuje se u Studenici kao Simeon i dolazi na Svetu Goru kod sina. Zajedno osnivaju manastir Hilandar (1198) – prvi i jedini srpski manastir na Svetoj Gori, koji postaje duhovni i kulturni centar Srba do danas. Sava piše Hilandarski tipik (ustav manastira) i Karejski tipik (1199) – pravila za usamljenički život u Kareji (ćelija posvećena Svetom Savi Osvećenom). Ovi tipici su najstariji srpski pravni i monaški dokumenti. Otac Simeon umire u Hilandaru 1199. godine. Sava ostaje na Atosu do oko 1207/1208, kada prenosi mošti oca u Studenicu (gde ih polaže u kivot – to je bio veliki događaj koji je učvrstio kult Svetog Simeona). Povratak u Srbiju i organizacija crkve (1208–1219) U Srbiji Sava postaje iguman Studenice (majke srpskih crkava). Piše Studenički tipik i Žitije Svetog Simeona – prvo originalno delo srpske književnosti, uz Službu Svetom Simeonu. U tom periodu (1208–1217) organizuje mrežu manastira u Srbiji, oslikava crkve (naročito u Studenici), širi prosvetu i bori se protiv bogumilskih jeresi i paganizma. Godine 1217. njegov brat Stefan Prvovenčani krunisan je za kralja uz pomoć pape (latinska kruna). Sava to vidi kao opasnost od katoličkog uticaja i odlazi u Nikeju (sedište izbeglog vizantijskog patrijarha posle pada Carigrada 1204). Autokefalnost Srpske crkve (1219) Ključni trenutak: 15. avgusta 1219. (na Veliku Gospojinu) u Nikeji, patrijarh Manuel I rukopolaže Savu za prvog arhiepiskopa autokefalne Srpske arhiepiskopije (Žička arhiepiskopija, kasnije Pećka). Time Srbija dobija samostalnu crkvu – nezavisnu od Ohridske arhiepiskopije i Vizantije, ali u kanonskom jedinstvu sa Carigradom. Sava se vraća u Srbiju, ponovo kruniše brata Stefana (sada pravoslavno), osniva episkopije (Žiča, Studenica, Ras, Budimlja, itd.) i postavlja svoje učenike za episkope. Osniva škole pri manastirima – temelj srpske prosvete. Putovanja, Zakonopravilo i smrt (1219–1235) Sava je bio veliki putnik i diplomata: Putovao je u Carigrad, Solun, Jerusalim (posetio manastir Svetog Save Osvećenog – Mar Saba, gde je proveo najduže vreme na drugom putovanju). Sastavio Zakonopravilo (Nomokanon) – najstariji srpski pravni zbornik (oko 1220), koji spaja crkveno i svetovno pravo (koristio se vekovima). Poklonio je sve svoje zadužbine (Hilandar, Kareju, manastire u Palestini) lavri Svetog Save Osvećenog (Srbi su njima upravljali oko 130 godina). Godine 1235. kreće na treće veliko putovanje – u Bugarsku, gde se razboleo i umro u Trnovu. Mošti su mu prenete u manastir Mileševa 1237. (gde su počivale do 1594, kada su Turci spalili telo da bi sprečili kult). Danas se delovi moštiju čuvaju u različitim hramovima (Beograd, Mileševa, itd.). Dela Svetog Save Žitije Svetog Simeona (prvo srpsko originalno žitije) Služba Svetom Simeonu Hilandarski tipik Karejski tipik Studenički tipik Zakonopravilo (Nomokanon) – najvažniji pravni spomenik Povele, pisma i propovedi Nasleđe Sveti Sava je: Osnivač autokefalne Srpske pravoslavne crkve (1219) Osnivač srpske srednjovekovne književnosti Prosvetitelj naroda – utemeljio škole, prepisivačke radionice, prosvetu Diplomata koji je obezbedio nezavisnost crkve i države Simbol srpske duhovnosti – “srpski prosvetitelj”, zaštitnik škola i učenika (Svetosavska slava 27. januara) Njegov lik je centralan u srpskoj kulturi: hramovi (Hram Svetog Save u Beogradu), škole, ulice, praznik. Kanonizovan je ubrzo posle smrti – još za života smatran svetiteljem. Sveti Sava nije samo verska figura – on je tvorac srpskog identiteta, most između vizantijske tradicije i samostalne srpske duhovnosti. Njegovo geslo bi se moglo sažeti rečima: vera, prosveta i ljubav prema narodu. Danas se slavi kao patron prosvete, medicine i srpskog naroda. Post navigation Istorija dinastije Nemanjića: Zlatno doba srednjovekovne Srbije Dušanov zakonik – najznačajniji pravni spomenik srednjovekovne Srbije